Ovaj tekst je nastao pred dve godine ali se podsecamo upravo na dan kada se u Bratuncu obeležava 32 godine od stradanja Srba u srednjem Podrinju i Birču, a parastos za 3.267 srpskih žrtava služiće Njegova svetost patrijarh srpski Porfirije.
Bratunac je mala varoš u regiji Bir(a)č, pored same rijeke Drine, odnosno na istoku srbske zemlje Bosne. Pravoslavni Srbi na tom području obitavaju vijekovima. Ako čitamo zvanične zapise, još od XIV stoljeća.
Naredno stoljeće došlo je do poremećaja društvene, religijske, demografske i kulturne klime, jer je provala Osmanlija na Balkan donijela pustoš i strahovladu najviših razmjera. Poturčavanje hrišćanskog stanovništva je bilo veoma prisutno, kao i drugi vidovi represije: Danak u krvi, Prva bračna noć, Trećina prinosa. Svako ko se na bilo koji način suprostavio turskim pašama i agama bivao je ubijen, najčešće su nabijali na kolac svoje žrtve.
Karađorđev top je dopirao i do Bratunca… bio je to prvi nagovještaj slobode, odnosno svijetlo na kraju tunela.
Narednih decenija u XIX stoljeću Srbi su postepeno oslobađali svoje porobljene zemlje, dok je Bratunac i cijela Bosna jedan zulum zamjenila drugim, tačnije nakon Berlinskog kongresa 1878. Bečki dvor okupira BiH kasnije je prisvaja kao svoju pokrajinu.
U Prvom svjetskom ratu ovdje pored Bratunca u Podrinju su vođene krvave bitke 1914. godine kada su austrougarski soldati, jedinice sačinjene uglavnom od Hrvata i muslimana a oficirski kadar od Njemaca i Mađara, napali Kraljevinu Srbiju. Paralelno sa time, Šuckori su u pozadini (Bosna, Slavonija, Vojvodina, Lika, Hercegovina…) hapsili, mučili, ubijali, silovali, pljačkali Srbe, a njihova imovina je paljena i uništavana.
Pogrom Srba u Velikom ratu nije zaobišao ni Bratunčane, naprotiv.
Stvaranjem Kraljevine SHS, odnosno Jugoslavije došlo je do prividnog mira, a Bratunac je administrativno pripao Drinskoj banovini. Stvarana je klima kako nikad više neće biti rata i da su konačno južnoslavenski narodi ujedinjeni u jednu državu. Međutim, to istinski nisu svi narodi osjećali. Hrvati i Slovenci su u tome vidjeli kratkotrajnu avanturu, jer su željeli da se izbave od jarma Bečkog dvora.
Drugi svjetski rat je donio nova zla, počevši od aprila 1941. Ante Pavelić kao poglavnik i Alojzije Stepinac kao kardinal klero-fašističke Nezavisne Države Hrvatske u koju je ugurana i Bosna, a granica im bila na Drini… otpočeli su odmah genocid nad Srbima, Jevrejima i Romima, zapravo „nepodobnim narodima“ u rasističkom i vjerskom ključu. U okolini Bratunaca ustaše i domobrani, kao i tkz. Muslimanska Milicija su ubili najmanje 6.500 Srba, čime je izgubljena većina. Posljeratne komunističke vlasti su sistemom represije i zastrašivanja stvarali prividni mir i branile da se priča o zlodjelima nad srbskim stanovništvom.
Brozov režim je sedamdesetih godina 20. vijeka priznao islamizovane Srbe kao novu naciju – muslimani. Ovo je učinjeno sa ciljem rasrbljavanja srbskog nacionalnog korpusa. Prije toga su 1945. godine učinili sa crnogorskom i makedonskom nacijom. Muslimani su tako postali manipulativni faktor ne samo u BiH već i u SFRJ.
Krajem osamdesetih godina situacija u Jugoslaviji je bila teška, kako u ekonomskom, tako i u političkom smislu, jer privredni zastoji i inflacija su doveli do nezadovoljstva svih naroda, a to je bila prilika da likovi sumnjivih najmjera otpočnu ostvarivanje svojih separatističkih planova. Naravno, u tome su imali veliku pomoć NATO pakta, jer njihov cilj je bio razbijanje Jugoslavije.
Prijeratni robijaš u dva navrata sa šovinističkim idejama, Alija Izetbegović, autor Islamske deklaracije je dobio priliku da se bavi politikom (!?), pa je osnovao militantnu Stranku Demokratske Akcije. Sa saradnicima kao što su: Ejup Ganić i Haris Silajdžić odlučio je da BiH izdvoji iz SFRJ, pa taman i oružanim putem. Ali da se prvo riješi Srba, a kasnije i Hrvata, jer su željeli etnički i vjerski čistu državu.
Gdje god da su muslimani u Bosni imali relativnu ili apsolutnu većinu stvarane su paravojne formacije: tkz. Zelene Beretke i tkz. Patriotska Liga. Sem njih muslimanska vrhovna trojka je kontrolisala MUP BiH, kao i Teritorijalnu odbranu… od njih je kasnije nastala tkz. Armija BiH. Progon i masovni pokolji srbskog stanovništva su otpočeli već u maju 1992. godine.
Bratunac svakako spada u najstradalnije opštine u građanskom ratu u BiH, zapravo i čitava regija Birač odnosno Srednjeg Podrinja je imala najviše žrtava. Ne bih se bavio brojkama, ali svakako da je riječ o više hiljada, mahom civila. Žene, starci, pa čak i djeca su nemilosrdno ubijana. Muslimanske snage predvođene Naserom Orićem, zloglasnim zapovjednikom 28. divizije ABiH etnički su očistile oko 100 naselja u širem rejonu Srebrenice. Oni su zloupotrebljavali to što su pojedini regioni u Bosni bile proglašeni za tkz. Zaštićene zone UN. Pa su iskakali iz „jazbina“ i udarali na srbsku nejač. Iza njih su ostajala samo zgarišta i leševi.
Znajući da se rat bliži kraju Alija Izetbegović prihvata direktivu Bila Klintona, predsjednika SAD, da se žrtvuje Srebrenica odnosno da će VRS osloboditi taj kraj, a da će oni „režirati masakr“. Zaista, početkom jula 1995. kada su jedinice Drinskog korpusa pod komandom generala Vinka Pandurevića oslobodile Srebrenicu i Žepu, a začuđujuće je da američki bombarderi nisu reagovali, kao što je to bio slučaj na Bihaću, Goraždu…itd.
Vrlo brzo se počeo stvarati Srebrenički mit… priča o hiljadama ubijenih muslimanskih civila tokom jula 1995. navodno od strane VRS. Ta brojka je narasla na 8.000 žrtava, ali svake godine se uvećava. Niko od Srba nije negirao zločin koji se tada desio u Srbrenici, u smislu da je nekoliko stotina muslimanskih zarobljenika likvidirano u hangarima. Godinama kasnije se saznalo da su ovdje strane obavještajne službe umješale svoje prste, pa su podvalile likove kao što su Dražen Erdemović (Hrvat koji je promjenio četiri vojske) i njemu slične.
Cilj Srebreničkog mita je da se zamrači i zamagli priča o stradanju Srba u Birču, odnosno Srednjem Podrinju. Kako objasniti da su Cvetko Ristić i Brano Vučetić ostali siročići, kojima su Orićeve horde poubijale njihove najmilije…?
Neki dan u Bratuncu je na putu prema Potočarima su osvanule slike ubijenih Srba na tablama (nešto kao znakovi pored puta)… Ovo je urađeno jer se srbske žrtve decenijama ignorišu, ne samo od muslimanskih ekstremista, već i od međunarodne zajednice. Upadljivo je kako ambasadori NATO zemalja zaobilaze Bratunac, a dolaze u Potočare… i još se smješkaju.
Za mnoge muslimane ovo je provokacija, mislim te slike pored puta. Vrijeđa njihova osjećanja, kako kažu.
Kad bolje razmislim, situacija je takva da većina muslimana je stekla razna primanja i povlastice na Srebreničkom mitu i uopšte ratu u BiH. Ove slike pored puta suštinski pokazuju da i Srbi imaju civilne žrtve, koje treba prihvatiti. Slike zapravo ruše Srebrenički mit, zato im smetaju. Suštinski, muslimanske ‘patriote’ brane svoj ‘lebac… Onaj ko se drzne da kaže suprotno, biva linčovan i izbačen iz „javnog mjenja“ kao npr. Ibrahim Mustafić.
Međunarodni faktori takođe podržavaju Srebrenički mit jer bi se lako moglo utvrditi da je i njihova uloga velika u svim prljavim stvarima koje su se dešavale od 1990. do danas.
Autor: Čule
