Godinama se govori o Jovanki Broz, svi u Srbiji znaju za nju, a malo ko zna makar kako se zvala srpska majka koja je podnijela ogromnu ličnu žrtvu za državu Srbiju, koja je preživjela dva logora i izdržala komunistički progon, supruga generala Dragoljuba Draže Mihailovića?
Veliku i tešku sudbinu imala je Jelica Mihailović, supruga generala Draže Mihailovića. U svom vijeku ova žena više je tugovala i strepila nego što se veselila i radovala. Dva rata odnijla su joj skoro sve najmilije. Preživjela je dva logora i izdržala komunistički progon. Tri puta je ostajala bez krova nad glavom. Rađala je, ali joj je drugo dijete s Dražom, s kojim je izrodila četvoro, umrlo u pelenama. Dva svjetska rata odnijela su joj skoro sve najmilije. Mrcvarili su joj, osramotili i ubili muža. U komunističkim kazamatima čamilo joj je dvoje djece. Umrla je 1970. godine kao ponosita starica. Težak život. Ako je sramota što se ni danas ne zna gdje je Dražin grob, ništa manja nije nepravda što je patnja njegove životne saputnice – zaboravljena!
Jelica je rođena u oficirskoj porodici. Njen otac Jevrem, pješadijski pukovnik, potrudio se da mu četiri kćeri i sin završe najviše škole tog doba koje su postojale u Srbiji, a i u Njemačkoj. Odlazeći u posjetu bratu Borivoju koji je bio na vojnoj akademiji, Jelica upoznaje njegovog najboljeg prijatelja, tada mladog oficira Dragoljuba Dražu Mihailovića. Ipak, sve ostaje samo na pogledima. Život je htio da se ona uoči Prvog svjetskog rata uda za profesora književnosti Radivoja Lazarevića, rođenog brata Dare Ćosić, majke pisca Branimira Ćosića. Mladenci su živjeli u Prizrenu, gdje ih je zatekao Veliki rat.
Razaranjima izmučenu Srbiju napada i tifus koji joj „uzima“ muža. Jelica je tada bila u petom mjesecu trudnoće. Ali je iz Prizrena morala u bježaniju, jer su bugarske i balijske snage otpočele s krvavim pirom i odmazdom nad srpskim pravoslavnim stanovništvom. Izmučena od dugog pješačenja stigla je u Kruševac, gdje su joj krov nad glavom ponudile i svu brigu o njoj preuzele stara majka i sestre Olga, Ana i Danica. U rano proljeće 1916. godine Jelica rađa zdravu devojčicu Radmilu. Jedina preostala muška glava, njen brat Borivoje, s Dražom zajedno prolazi najtežu golgotu srpskog naroda. Borivoje gine na Ceru. Sahranjen je na Glogovcu (kasnije su posmrtni ostaci preneseni u Beograd), gdje i danas na zajedničkom spomeniku stoji uklesano njegovo ime.
Pet godina bila je udovica. Početkom 1920. udala se za Dražu, koji je tada bio vodnik 3. čete 1. bataljona Pješadijskog puka Kraljeve garde. Poslije svadbe Draža je prekomandovan u Skoplje kao kapetan druge klase, kao nastavnik u tamošnjoj vojnoj školi. U Dušanovom gradu, Jelica je rodila sinove Branka (1921) i Ljubivoja (1922), koji je poslije nekoliko mjeseci umro. Ipak, prerana smrt djeteta nije ih obeshrabrila i u narednim godinama dobili su Vojislava (1924) i ćerku Gordanu (1927). Kao odličnog oficira, vojni vrh 1931. godine raspoređuje Dražu u Gardu. Pošto nisu imali puno novca, kupili su malu prizemnu kuću u Beogradu, napravljenu od blata i pruća u Bregalničkoj ulici.
Od Marije Jovanović, tada 87-godišnjakinje, svjedoka na Crvenom krstu, komšinice porodice Mihailović, saznali smo svojevremeno o pojedinostima iz života Jelice Mihailović prije, za vrijeme i poslije Drugog svjetskog rata.
– Jelica je bila izuzetna žena. Ona i Draža bili su vrlo društveni, pa je ceo komšiluk znao da se skupi u njihovom dvorištu. Ja sam tada bila devojčica i po ceo dan sam se igrala s Brankom, Vojislavom i Gordanom. Pošto je volela decu, stalno nam je mesila pite i kuvala slatko žito – objašnjavala je ova žena. „Nisu imali ništa luksuzno. U kući su bile četiri prostorije. U jednoj sobici je bio Dražin drveni šifonjer, gde je držao svoje knjige, u drugoj je bio šporet na drva, okolo drvene klupe umesto stolica. Nisu imali ni kupatila, već u dvorištu poljski klozet, a malo podalje i česmu. U prikrajku nevelike avlije bila je štala, u kojoj je Draža držao vojničkog konja, koji mu je sledovao kao gardijskom oficiru.“
Od naše sagovornice, koja je inače ćerka Petra Đorđevića, službenika Britanske ambasade prije Drugog svjetskog rata, saznali smo dosad nepoznate detalje.
– Draža je nešto ranije, krajem 1940. godine, pozvan u komandu. Sećam se, te noći ga je ispratila Jelica s decom ne sluteći da ga dugo, dugo neće videti. Do početka rata Draža je bio na manevrima negde u Bosni, a kasnije ga je rat zatekao u Doboju odakle je, s delom komande otišao u šumu, ne priznajući kapitulaciju, da se bori protiv okupatora. Jelica je tokom rata preživela pravu golgotu. Tri puta je hapšena. Prilikom drugog hapšenja 1942. godine, sve stvari su joj iz kuće odnete. Ni iglu nisu ostavili. Kad se u jesen 1943. vratila, komšiluk joj je dao nešto pokućstva, čak i obuću i odeću. Bilo je tužno gledati u kakvom se stanju nalazi žena čoveka koji je komandovao kraljevom vojskom u otadžbini. –
Na osnovu dokumenata do kojih je došao „Nedeljnik“, Jelicu kao i njihove komšije Đorđeviće (za Marijinog oca se sumnjalo da je britanski špijun, ubijen je na Banjici sredinom aprila 1944. godine) u jesen 1941. godine hapsi Gestapo. Mir je potrajao do proljeća 1942. godine, kad Nedićevo ministarstvo policije traži od Nijemaca da se hapse i u logor vode porodice četnika.
– Ne vidim razloga da sin i ćerka Draže Mihailovića mogu slobodno da žive u Beogradu, što je slučaj s mnogim porodicima onih koji su u šumi… – pisalo je u elaboratu pomenutog Ministarstva koji je upućen komandantu njemačkih trupa u Srbiji generalu Baderu. Nijemci odmah raspisuju objavu tražeći od Draže i njegovih oficira da se predaju, ili će im pohapsiti porodice. Kad to nisu htjeli da učine, uslijedila su hapšenja i odvođenja u logor na Banjici.
Privedeni su Jelica, Branko i Gordana. Dakle, aprila 1942. pohapšena je ne samo uža porodica, nego i familija komandanta Ravnogorskog pokreta, koji je odbio da se preda njemačkom okupatoru. Pored žene i djece, strina i njihove djece, uhapšeni su i Dražina sestra Vidosava, zet Dragoje i sestričina Danica. Čim su pohapšeni i odvedeni u logor Banjica, Jelica je s ćerkom Gordanom, Dražinom sestrom Vidosavom i sestričnom Danicom, odvedena u žensku sobu 35 na drugom spratu logora, u kojoj je bilo 50 srpskih zatočenica, među kojima najviše skojevki, ali i žena, ćerki i sestara četničkih oficira. Tu su bile, na primjer, žena i ćerka Nikole Kalabića. U istoj sobi bila je zatočena i Srbijanka Bukumirović, odakle je odvedena na streljanje. Poslije Drugog svetskog rata, ova predratna komunistkinja proglašena je za narodnog heroja.
Gestapou je bilo svejedno da li su zatočenice bile iz četničkih ili partizanskih porodica, jer su im i jedni i drugi bili protivnici, pa su i preko njihovih porodica htjeli s njima da se razračunaju.
Jelica je s ćerkom i Dražinom sestrom i sestričinom poslije mesec dana prebačena u takozvanu „talačku“ sobu, gdje su bile zatočene žene visokih četničkih oficira i partizana, svih koji su se borili protiv okupatora. Čim su dovođene u logor, uzimani su im otisci prstiju i pravljena osnovna biografija. S tom dokumentacijom zatvorenice i zatvorenici boravili su u logoru. One za koje dokumentacija nije pravljena, odmah su strijeljane.
Zatočeni su poslužili za ucjenu, kako bi se njihovi muževi, očevi, braća i ostali najbliži srodnici, pod pretnjom da će im likvidirati porodice – predali!
Pod naznakom „Taoci“ Odjeljenja specijalne policije Uprave grada Beograda, pod brojem II i rednim 1. zavedena je supruga Draže Mihailovića – Jelica, za koju se ovdje navodi da je rođena 27. avgusta 1895. godine u Beogradu, od oca Jevrema Brankovića i majke Ljubice rođene Kreclović, da je osnovnu školu i gimnaziju završila u Beogradu, studirala prava, ali nije diplomirala. Da pored srpskog govori i njemački jezik. U dokumentaciji nailazimo i na pet otisaka prstiju Jelice Mihailović, što je bila standardna procedura prilikom dovođenja u zloglasni logor Banjica. Piše i da je imala nadimak Lena.
Ista sprovodnica napravljena je i za Jeličinu i Dražinu ćerku Gordanu, koja je datirana pod brojem 30. U njoj se, pored opštih podataka, kao i za majku, navodi da je rođena 12. februara 1926. godine i da je završila šesti razred gimnazije. Na narednoj strani, gdje je takođe dala otiske prstiju, svojeručno je napisala: Ja sam učenica šestog razreda gimnazije. A na sljedećoj je njen lični opis: mala, smeđa, usta pravilna, zubi zdravi, osobenih znakova nema…
Odjeljenje specijalne policije UGB na strani 33 istog dokumenta registruje i osnovne podatke o Jeličinom i Dražinom sinu Branku, za kojeg se navodi da je rođen u Skoplju 22. aprila 1921. godine, da je završio Viši tečajni ispit i veliku maturu, adresa kao za majku i sestru Bregalnička 24, Beograd, s tim što se za Branka u „Propratnici“ doslovno kaže da je sin „Draže Mihailovića, uhapšen kao talac odmetnutog oficira“.
Za razliku od majke i sestre, Branko nije odveden u „talačku“ sobu, već se jedno vrijeme nalazio na drugom spratu logora Banjica, povremeno prebacivan od sobe 66 do 68, gdje je bio zatočen i jedan broj onih koji nisu dočekali slobodu. U tim sobama, gdje nije bilo kreveta već nekakvih „pustekija“, nalazilo se i po 120 zatvorenika. Njima je dozvoljavano da u cik zore budu izvedeni do kupatila, potom dobiju hranu na hodniku, malo prošetaju, pa opet natrag do prvog mraka. Bilo kakve fiziološke potrebe tokom dana nisu dozvoljavane nijednom zatočeniku izvan sobe u kojoj su se nalazili, što jasno svjedoči kakav je ovo bio kazamat.
Tragajući za dokumentima o sudbini Jelice Mihailović, „Nedeljnik“ je došao do saznanja da je ona iz logora Banjica puštena nešto prije svoje djece, ali ne na slobodu, nego je prebačena u policijski pritvor, gdje je bila do 18. novembra 1943. godine. Branko i Gordana su logor Banjica napustili 24. oktobra, ali ih majka nije pronašla kući, pošto je i ona nakon dvadesetak dana izašla na slobodu. Jelica je ovo, kako stoji u Zapisniku policijskog agenta Borisa V. Ristovskog, koji je štambiljem ovjerio šef Odsjeka treće policijske uprave 5. februara 1944, odmah prijavila nadležnim vlastima u Beogradu.
U jesen iste godine u Beograd dolazi njemački general Herman Nojbahar za glavnokomandujućeg diplomatu za Balkan, koji je poznat po tome što je, uvidjevši da Nijemci počinju da gube rat na istočnom frontu, ukinuo do tada surovu odmazdu „sto za jednoga“! Nediću i Ljotiću saopštava da nije dobro da se čini ni odmazda nad djecom onih koji su u šumi, pa i Dražina djeca bivaju puštena iz logora. Branko i Gordana tajno se prebacuju na Ravnu goru. Gordanu su u selu Subjel čuvali četnici, a Branko je u proljeće 1944. godine završio Drugu klasu Ravnogorske akademije u selu Braići. Dobija čin potporučnika i biva raspoređen u Kosjerićku brigadu. Kasnije su oboje pali u ruke partizanima…
Poraz nacista Jelici ne donosi slobodu. Muža joj hapse. O Draži govore kao o krvoločnoj zvjeri. Montirano suđenje traje, mržnja vri. Streljaju Dragoljuba Mihailovića, a da njegova žena ne smije ni da pita gdje je…
Posljednji put Jelica je svog muža vidjela u improvizovanoj sudnici vojnog suda na Topčideru, nekoliko dana prije nego što je sud izrekao smrtnu presudu komandantu Jugoslovenske vojske u otadžbini. Dozvoljeno joj je da dođe u sudnicu u kojoj nije bilo suđenja i koja je odzvanjala od povika „izdaja“, „na smrt“… Tu se oprostila od muža. S tom ranom živjela je do 1970. godine.
Nekoliko mjeseci poslije pogubljenja Draže Mihailovića, kod njegove supruge Jelice došao je oficir OZNE i rekao joj:
– Drugarice Jelice, ti nisi kriva za ono što je radio tvoj muž. Uostalom, tvoje dvoje dece bilo je u partizanima. Došao sam da se nagodimo. –
– Kako? – zapitala je Jelica.
– Da se Vi, javno, preko novina odreknete Draže i osudite sve njegove zločine. Zauzvrat, država je spremna da vam za sve to dobro nagradi, obezbedi vam dobru egzistenciju do kraja života! –
– Ma, kakva osuda – uzvratila je Jelica. Moj Draža je bio u pravu. On nije nikakav zločinac, već je izvršen najveći zločin nad njim -ostalo je zabilježeno u analima službe.
Ipak, život i prvenstveno djeca nisu joj dali vremena ni da pati. Uspjela je da se zaposli u banci kod Đerma, gdje je radila tri godine, a po obrazovanju je bila učiteljica. Međutim, kad su joj Branko i Gordana 1948. godine sprovedeni na Goli otok i Sveti Grgur, dobila je otkaz. Ostala je sama.
Zbog teške nemaštine Jelica je prodala kuću Tihomiru Arsiću, Dražinom zemljaku i dalekom rođaku. Nekoliko godina živjela je u stančiću u Majke Jevrosime, a početkom pedesetih kupila je drugi kod podvožnjaka u Cvijićevoj ulici (danas se tu nalazi hotel Zira).
Narednih dvadeset godina živjela je potpuno povučena od svijeta. Nije imala državnu penziju, pa su je njene tri sestre pomagale. I djeca su je pomagala, ali ipak, rat je ostavio veliki ožiljak na njihovim životima.
Pod krošnjom starog kestena, mali, nekad bijeli, a od vremena posivjeli spomenik na jednom beogradskom groblju, rijetki je dokaz o postojanju Jelice Mihailović. Tu je, konačno, našla mir. Na granitnoj ploči, koju nije zaobišao zub vremena, samo krst i imena: Jelica, Branko i Zoran Mihailović, unuk đenerala Draže. Na poleđini Jevrem, Borivoje i Ljubica Branković. Jeličini roditelji i brat koji je u mladosti bio najbolji prijatelj Dragoljuba Mihailovića. Za spomenik malo ko zna, obilaze ga najbliži i, kako je uvučen pored jednog puteljka, rijetko ko ga i zapazi.
Porodična grobnica Mihailovića, a i Brankovića. Možda se jednog dana i Dražine kosti dostojno polože pored njegove Jelice.
