Među 13 srpskih, muških glava koje su mrtve pale u Pridvoračku jamu od udaraca maljem načinjenih ustaškom rukom, dvije su bile iz jedne kuće. Te kobne noći, između 23. i 24. juna 1941. godine, u smrt su zajedno odvedeni Božo Pidžula i njegov 17-godišnji sin Milorad. Ugašeno je Božovo porodično stablo, ali su ostala svjedočenja o zvjerskom načinu na koji su ubijeni, kao i o tome kako je dželat sa Pridvoračke jame, samo dan nakon što ih je poslao u smrt, slobodno šetao Trebinjem u kožnim cipelama koje je skinuo sa Miloradovih nogu.
Božov i Miloradov životni put, nažalost, zapečatio je niz nesrećnih okolnosti koje su ih, neizbježno, skupa odvele u smrt.
Amerika mu nije bila suđena
Božo (Joka) Pidžula, rođen je 1880. godine u Trebinju. Njegova prva žena bila je ćerka popa Prote (prezime nismo uspjeli da saznamo), sa kojom je otišao da živi i radi u Americi. Međutim, ona je umrla i nisu imali djece, a Božo se nakon njene smrti vratio u Trebinje da vidi brata. Tada je u rodnom mjestu upoznao Aniku Kojović (1899-1978.) i 1920. godine se oženio sa njom. Nagovarao je da idu u Ameriku, ali Anika nije htjela, pa su kupili kuću u naselju Aleksina međa i u njoj otvorili gostionicu.
Izrodili su pet kćeri: Milevu (udala se za Mijalovića u Vareš), Sofiju (udala se za Salatića u Trebinje), Slavku (udala se za Borotića u Split), Ljubicu (udala se za Gvozdića u Vršac) i Bosiljku (udala se za Bojnovića u Australiju), i sina Milorada.
„Crno jagnje“ i „Gdje idem ja, nek ide i on“
Ispunjen, porodični život okrenuo se naglavačke kada su ustaše došle na kućni prag Pidžula da vode Boža sa sobom. Međutim, prema svjedočenju jednog od naših sagovornika koji nije želio da mu spominjemo ime, ustaše nisu znale za Milorada, pa nisu ni planirale da ga povedu, ali „sudbina je učinila svoje“.
– Malo prije nego su ustaše došle u kuću, jedna komšinica je Miloradu donijela crno jagnje. On je otišao u štalu da ga ostavi, a kada je izašao iz nje, ustaše su ga vidjele i odvele sa sobom. Da nije išao tamo, možda bi ostao živ – priča naš sagovornik.
No, nesrećnim okolnostima tu nije bio kraj. Budući da je uhapšenim Srbima bilo rečeno da će biti odvedeni u Sarajevo na suđenje, a ne u mučeničku smrt, Božo je molio ustaše da Milorad bude sa njim u autobusu kako bi ga zaštitio.
Kumio ih je i molio, neprestano im je govorio: Gdje idem ja, nek ide i on! A oni su mu odgovarali: Neka, stari, polako, doći će on kod tebe u drugoj turi. Nije znao šta im se sprema – prisjeća se očevih svjedočenja Slobodanka Tanović, ćerka Jefta Škora koji je uspio da pobjegne sa Pridvoračke jame, a koje joj je majka ostavila u amanet.
O istom je svjedočio i drugi čovjek koji je uspio da pobjegne sa ove jame, Vule – Jovo Vlačić, u knjizi Božidara Čučkovića „Pridvoračka jama“.
– Oko ponoći između 22. i 23. juna 1941. dođoše agenti sa desetak ustaša, otvoriše vrata na zatvorskoj sobi sreskog suda i narediše ko treba da se spremi. Rekli su nam da idemo u Sarajevo na suđenje. Ko bude ktiv – odgovaraće, a ostale će pustiti kućama. (…) U noći između 23. i 24. juna 1941, oko ponoći, prispio je pred zatvor autobus Ibre Volića, predsjednika iz Trebinja. Dođoše i agenti s desetak ustaša. Ustaše se nisu pele na sprat sudskog zatvora već su iz sobe, koja je bila u prizemlju, izveli 16 zatvorenika, tačno onoliko koliko je moglo da sa ustaškim dželatima stane u autobus. Nikola Marolt, zajedno sa ustašama Borom Rotkvićem i Avdom Barakovićem, u zatvorskom dvorištu su povezali po parovima šesnaestoricu zatvorenih Srba. Prvo su vezali Jova Vlačića sa starim Aleksom Sokolovićem. Kako su koji par vezali, tako su ga uvodili u autobus koji je bio spreman pred zatvorskom zgradom. Neko drugi – koliko se sjeća Vojo Jovanović, bio je to možda Risto Dželmo, bio je vezan sa Božom Pidžulom. Božo je zamolio ustaše da sa njim pođe i njegov 17-godišnji sin Milorad. Vjerovao je da će ga on, kao iskusniji i stariji, spasiti, jer će se bolje snaći u neprikladnoj situaciji. Tako je otac nesvjesno sina odveo u smrt. Kada su zatvorenici sa pratnjom prošli pored željezničke stanice, shvatili su da neće u Sarajevo – naveo je Jovo Vlačić u spomenutoj knjizi.
Osim života uzimali im zlatne zube i obuću
Međutim, samo ubijanje Srba na Pridvoračkoj jami ustašama nije bilo dovoljno. Prije nego što bi ih maljem udarili u potiljak i tako im potpuno razbijali lobanju, ustaše su im uzimale sve što se moglo prodati ili iskoristiti na drugi način.
– Izvođenje je vršeno redom, već prema tome gdje je ko od zatvorenika sjedio, tako da su najprije izvedeni oni koji su sjedili najbliže vratima. Dvojica ustaša su svaki par vezanih zatvorenika sprovodili do jame, Pred samim otvorom i oko jame nalazili su se dvojica-trojica ustaša. (…) Ubijanje je vršeno jednim specijalnim maljem čiji se šiljak zarivao u potiljak između glave i početnog kičmenog pršljena. (…) Udarac je bio toliko jak da bi skoro uvijek razbio zadnji dio glave, jer je gvozdeni dio malja dopirao do mozga i rasuo ga. Prije otiskivanja u jamu sa žrtava bi skinuli sve dragocjenosti: prstenje, novac, satove sa ruku i iz džepova, a nekima od žrtava su vadili iz čeljusti pozlaćene zube i kvalitetnije proteze. Ustaše su zube čupali zubarskim klještima Božu Pidžuli i Trifku Babiću koji su imali zlatne zube. (…) Nikola Marolt priznao je na suđenju da je nakon ovog zločina prodao tri zlatna zuba zubaru Hugu Frančeskiju, koji nesumnjivo potiču iz zubala od ubijenih Srba na Pridvoračkoj jami – posvjedočio je Jovo Vlačić u Čučkovićevoj knjizi.
Slobodanka Tanović potvrđuje da je bilo tako.
Moj tata je sa Radom Gurovićem 6. oktobra vadio tijela iz Pridvoračke jame, a žena Boža Pidžule mu je sutradan rekla da je njenom mužu glava bila potpuno smrskana, mozak iscurio, a zlatna proteza iščupana iz usta, pa je uspjela da ga pozna jedino po robi. Osim toga, dan-dva nakon ubijanja, na Halidu Topšibačiću poznala je kožne cipele svog sina Milorada koje je ovaj kasnije nosio po Trebinju dok ih nije poderao – prenosi Slobodanka svjedočenje svoga oca Jefta.
Zauvijek ostali na „ledinici“
Božo i Milorad Pidžula sahranjeni su 6. oktobra 1941. godine na “ledinici” u pravoslavnom groblju u Podgljivlju, zajedno sa ostalim mučenicima sa Pridvoračke jame. Njihova tijela nikada nisu prenesena.
pridvoracke-zrtve01_mojahercegovina“Ledinica” u Podgljivlju u kojoj su sahranjeni pridvorački mučenici 6. oktobra 1941. godine
Od Božovih kćeri danas su žive Sofija i Slavka.
